Potraga i spašavanje iz nepristupačnih terena: dva dana obuke u Bihaću

Dvodnevna obuka potrage i spašavanja iz nepristupačnih terena održana je u Bihaću, 15. i 16. decembra 2025. godine. Učestvovali su Nacionalni park Una, GSCZ Bihać, SOS Bihać, Oružane snage Bosne i Hercegovine (2. puk) i Klub ekstremnih sportova Kondor iz Sanskog Mosta.

Težište je bilo na spašavanju sa visina u zahtjevnim i nepristupačnim uslovima: rad na užetu, izrada sidrišta, prenos unesrećenog preko vertikale i koordinacija službi koje se na terenu ne susreću svaki dan. Na toj obuci bio sam pilot drona DJI Matrice 350 RTK, koji je u vlasništvu Nacionalnog parka Una.

Poligon je bio kamenolom, ne zato što je slikovit, nego zato što kažnjava loše planiranje. Odsjeci padaju gotovo vertikalno, materijal je rastresit i klizi pod nogom, a vozila stižu samo do platoa. Sve dalje se nosi rukama.

Strmina je pritom manji problem. Takav teren se ne vidi: tim koji stoji na gornjoj ivici ima pred sobom prvih nekoliko metara stijene, pa ništa do dna. Odluka o tome gdje ide uže, gdje se spasilac spušta i kuda će unesrećeni izaći donosi se, u standardnom postupku, bez potpune slike.

Prvi dan otišao je na ono što se u stvarnoj intervenciji ne stiže improvizovati: izradu sidrišta, provjeru sistema pod opterećenjem i spuštanje spasioca niz odsjek.

U kamenolomu nema stabla ni betonske tačke na koju bi se sistem zakačio, pa se nosiva konstrukcija gradi od oblica vezanih užetom. Sastavlja se na ravnom, provjerava, pa tek onda opterećuje. Svaki čvor gleda više od jednog para očiju, jer je to jedini korak koji se poslije ne može popraviti.

Zadatak drona bio je uži nego što se obično pretpostavlja. Nije snimao promotivni materijal. Radio je četiri stvari: zračni monitoring toka vježbe, pregled i procjenu terena prije nego što se ljudi na njega spuste, podršku u potrazi za unesrećenim i direktnu vezu sa spasiocima, koje sam iz zraka navodio do tačne lokacije.

Za nekoga ko dron vidi prvi put: to je kamera koja se sa zemlje digne iznad terena i tamo ostane mirna. Tim na tlu vidi dvadesetak metara oko sebe, pilot vidi cijelu kotlinu odjednom.

Prije polijetanja ide provjera: stanje baterija, kalibracija, sloboda propelera, tačka polijetanja izvan zone kretanja ljudi i dogovor ko sa kim priča dok je dron u zraku. Taj razgovor traje minutu i vrijedi više od svake specifikacije.

Termalna kamera hvata toplotno zračenje. Svjetlo joj ne treba. U decembarskom kamenolomu, gdje su i stijena i tlo hladni, čovjek je jedini topli objekat u kadru i na ekranu izgleda kao crvena mrlja u sivom. Zato se pretraga koja bi u boji trajala desetak minuta u infracrvenom kanalu svede na jedan pogled.

Snimak sa kontrolera pokazuje kako to izgleda u radu: termalni kanal glave Zenmuse H30T, zum 20 puta, dron na 14,5 metara iznad tačke polijetanja i 451,9 metara nadmorske visine, vjetar 2,9 metara u sekundi. U okviru za praćenje je osoba pod stijenom, potpuno zaklonjena za pogled sa ivice.

Slika sama po sebi ne rješava ništa. Vrijednost je u onome što slijedi: dok je lokacija na ekranu, spasiocima se glasom daje smjer, a oni ne troše vrijeme na površinu koju je dron već isključio. Skraćuje se prilaz. Samo spašavanje traje koliko traje.

Ovaj dio je važniji od prethodnog, jer se termalnoj kameri redovno pripisuje više nego što radi.

Krošnja i zaklon

Termalna kamera ne vidi kroz granje, lišće ni stijenu. Osoba ispod guste krošnje ili u pukotini nije slabija topla mrlja, nego je nema. U šumi se zato leti niže i iz više uglova, a i tada je rezultat samo vjerovatnoća.

Hladnoća

Niska temperatura poboljšava kontrast, ali skraćuje let. Hladna baterija daje osjetno manje od deklarisanog vremena, a to se vidi tek pred kraj leta. U planiranju se računa sa kraćim letom nego što piše u specifikaciji.

Vjetar uz stijenu

Uz vertikalni odsjek zrak se ponaša drugačije nego na otvorenom. Vrijednost vjetra na kontroleru vrijedi za tačku u kojoj dron u tom trenutku visi. Dva metra bliže stijeni može stajati sasvim druga brojka.

Veza

Slika iz zraka ne vrijedi ništa ako pilot i vođa tima nisu na istom kanalu. Ako navođenje ide preko treće osobe, kasni, a kašnjenje na vertikali nije bezopasno.

Zajedničke vježbe rade ono što interne obuke ne mogu: spajaju službe koje u stvarnoj intervenciji dolaze jedna drugoj na teren, a do tog trenutka su radile svaka po svojoj proceduri. Kroz dva dana testirani su postojeći protokoli, uvježbana je razmjena informacija i vidjelo se gdje se koordinacija lomi.

Nalaz je jednostavan. Oprema nije bila usko grlo. Usko grlo je komunikacija: ko koga zove, kojim redom, i ko donosi odluku kada dvije službe imaju dvije procjene istog terena. To se ne rješava nabavkom, nego ponavljanjem.

Ovakve aktivnosti imaju smisla samo ako se ponavljaju i ako uslovi nisu svaki put isti. Planinski i teško pristupačni tereni, područje rijeke Une, te dnevni i noćni scenariji.

Noć je i mjesto gdje termalna kamera zaista opravdava postojanje. Danju je korisna dopuna vidljivom spektru, noću je jedini senzor koji išta vidi, a tada je teren najopasniji za pješačku pretragu.

Zahvaljujem Nacionalnom parku Una, GSCZ Bihać, SOS Bihać, Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Klubu ekstremnih sportova Kondor iz Sanskog Mosta na profesionalnom pristupu, kvalitetnoj saradnji i posvećenosti sigurnosti tokom oba dana obuke.